Sest Labudova
Bajka o Sest Labudova
<div class="content clearfix">
<div>
<div style="text-align: justify;">
Lovio jednom neki kralj u jednoj velikoj šumi i gonio divljač tako žustro da niko od<br />
njegovih ljudi nije mogao da ga slijedi. Kad se približi veče, zaustavi se i pogleda oko<br />
sebe. Tada vidje da je zalutao. Tražio je izlaz, ali ga ne nađe. Tada spazi jednu ženu koja<br />
je tresla glavom, i koja naiđe kraj njega. To bijaše vještica.<br />
– Draga ženo – reče joj on – možete li mi pokazati put kroz šumu?<br />
– Da, gospodine kralju – odgovori ona – ali pod jednim uslovom. Ako ga ne ispunite,<br />
nećete nikada izaći iz šume i moraćete tu i da umrete od gladi.<br />
– Kakav je to uslov? – upita kralj.<br />
– Ja imam kćer – reče stara – koja je toliko lijepa da je ne možete naći na svijetu. Ona je<br />
dostojna da postane vaša žena. Ako hoćete da je učinite gospođom kraljicom, pokazaću<br />
vam put iz šume.<br />
Kralj iz straha pristade, i stara ga odvede u svoju kućicu, gdje je njena kćerka sjedjela<br />
pored vatre. Ona dočeka kralja kao da ga je očekivala. On se uvjeri da je vrlo lijepa, ali<br />
mu se ipak ne dopade pa ne mogaše da je gleda bez groze. Pošto podiže djevojku na<br />
svoga konja, pokaza mu stara put i kralj se vrati u svoj kraljevski dvorac gdje proslaviše<br />
vjenčanje.<br />
Kralj je bio već jednom oženjen i sa svojom prvom ženom imao je sedmero djece, šest<br />
sinova i jednu kćer, i on ih je volio iznad svega na svijetu. Pošto se sada bojao da maćeha<br />
neće dobro postupati s njima, ili da će ih čak i mučiti, odvede ih u jedan usamljeni zamak,<br />
koji je bio u sredini jedne šume. Dvorac je bio tako skriven, a put je bilo tako teško naći,<br />
da ga ni on sam ne bi našao da mu jedna vila nije poklonila čudotvorno klupče konca.<br />
Uvijek bi klupče bacio preda se, ono se samo odmotavalo i pokazivalo mu put.<br />
Ali, kralj je često išao svojoj dragoj djeci, tako da je njegovo odsustvovanje palo kraljici<br />
u oči. Ona je bila radoznala i htjede da sazna šta on sasvim sam radi u šumi. Dade<br />
njegovim slugama mnogo novaca i oni joj odadoše tajnu. Ispričaše joj i o klupčetu koje<br />
jedino može da pokaže put. Ona nije imala mira dok nije doznala gdje kralj čuva ovo<br />
klupče. Zatim saši male svilene košuljice, a kako je od svoje majke naučila vradžbine,<br />
ušila je u njih čini.<br />
Kad kralj jednom ode u lov, ona uze košuljice i ode u šumu. Klupče joj pokazivaše put.<br />
Djeca, koja su izdaleka opazila da neko dolazi, pomisliše da je to njihov dragi otac, i od<br />
silne radosti mu potrčaše u susret. Ona prebaci preko svakog po jednu košuljicu, i čim<br />
košuljica dodirnu njihovo tijelo, pretvoriše se oni u labudove i odletješe preko šume.<br />
Kraljica se vrati kući presrećna. Vjerovala je da se oslobodila svojih pastorčića.<br />
Ali djevojčica nije potrčala za braćom u susret, i ona o njoj nije ništa znala. Sutradan<br />
dođe kralj i htjede da posjeti svoju djecu. Ali ne nađe nikoga sem djevojčice.<br />
– Gdje su tvoja braća? – upita kralj.<br />
– Ah, dragi oče – odgovori ona – oni su otišli, a mene su ostavili samu. I ispriča mu da je<br />
sa svoga prozorčića vidjela da su njena braća kao labudovi odletjeli preko šume. Pokaza<br />
mu i pera koja su pala u dvorište, a koja je ona pokupila. Kralj se rastuži, ali nije ni<br />
pomislio da bi to nedjelo izvršila kraljica. Pošto se plašio da mu i djevojčicu ne otmu,<br />
povede je sa so¬bom. Ali ona se bojala maćehe i zamoli kralja da još samo ovu noć<br />
ostane u šumskom dvorcu.<br />
Sirota djevojčica je mislila: "Meni ovdje više nema opstanka. Poći ću da tražim svoju<br />
braću." Kad se spustila noć, pobježe i pođe pravo u šumu. Išla je neprestano, cijelu noć i<br />
cijeli dan, dok od umora nije mogla dalje. Tada spazi lovačku kolibu, pope se gore i nađe<br />
sobicu sa šest krevetića, ali se ne usudi ni u jedan da legne, već se zavuče pod jedan, te<br />
leže na tvrdi pod gdje htjede da provede noć.<br />
Kad je već sunce, trebalo da zađe, ču šum i ugleda šest labudova kako uletješe kroz<br />
prozor. Oni sjedoše na pod i duvahu jedan drugoga dok ne oduvaše sve perje, a svoju<br />
labudovu kožu svukoše kao košulju. Tada ih djevojčica pogleda i poznade svoju braću,<br />
obradova se i izmili ispod kreveta. Ni braća se nisu manje obradovala kad spaziše svoju<br />
sestricu. Ali je njihova radost bila kratka vijeka.<br />
– Ti ne možeš ostati ovdje – rekoše joj – ovo je razbojničko prenoćište, kad dođu kući i<br />
nađu te, ubiće te.<br />
– Zar me ne možete zaštititi? – upita sestrica.<br />
– Ne – odgovoriše braća – jer mi možemo svako veče samo četvrt sata da skinemo naše<br />
labudove kože, a poslije se opet pretvaramo u labudove.<br />
Sestrica plačući reče:<br />
– Zar se ne možete spasti?<br />
– O, ne – odgovoriše oni. – Uslovi su preteški. Šest godina ti ne smiješ da progovoriš, ni<br />
da se smiješ, a za to vrijeme moraš da nam ispleteš šest košuljica od cvjetova narcisa.<br />
Progovoriš li samo jednu riječ, trud je uzaludan.<br />
Dok su braća to govorila, prošlo je četvrt sata, i oni kao labudovi izletješe kroz prozor.<br />
Djevojčica je donijela čvrstu odluku da oslobodi svoju braću pa makar je to stalo života.<br />
Ona napusti lovačku kuću, ode u sredinu šume, sjede na jedno drvo i tu provede noć.<br />
Sutradan je brala narcise, pa otpoče da plete. Govoriti nije imala s kime, a za smijeh nije<br />
imala volje. Ona je sjedjela i gledala samo svoj posao.<br />
Pošto je tu već dugo boravila, dogodi se da je kralj te zemlje lovio u šumi i njegovi lovci<br />
dođoše do drveta na kome je sjedjela djevojčica. Oni je pozvaše i rekoše:<br />
– Ko si ti?<br />
Ali ona ne odgovori.<br />
– Siđi dolje – rekoše oni – nećemo ti ništa nažao učiniti.<br />
Ali ona samo klimnu glavom. A pošto su oni i dalje navaljivali s pitanjima, baci im svoja<br />
zlatnu ogrlicu misleći da će ih time zadovoljiti. Ali, oni nisu popuštali. Nato im ona baci<br />
svoj pojas, a kad ni to nije pomoglo, podvezice, i dalje sve što je imala na sebi i čega se<br />
mogla lišiti. Tako je ostala samo u svojoj košuljici. Ali se time nije mogla osloboditi<br />
lovaca. Oni se popeše na drvo, skidoše djevojčicu i odvedoše je kralju. Kralj reče:<br />
– Ko si ti? Šta radiš na drvetu?<br />
Ali ona nije odgovarala. On ju je pitao na svim jezicima koje je znao, ali ona ostade<br />
nijema kao riba. Pošto je bila tako lijepa, kralja to dirnu i on je mnogo zavolje. Ogrnu joj<br />
svoj kaput, uze pred sebe na konja i odvede u svoj zamak. Tada naredi da joj obuku<br />
skupocjene haljine, te je u svojoj ljepoti blistala kao vedar dan. Ali od nje se nije mogla<br />
izvući ni jedna riječ. Za stolom je posadi pored sebe. Njena skromnost i dobrota toliko su<br />
mu se dopadale da je rekao:<br />
– Jedino njom želim da se oženim i ni jednom drugom na svijetu. Poslije nekoliko dana<br />
vjenčao se s njom.<br />
Ali kralj je imao opaku majku koja je bila nezadovoljna ovom ženidbom i koja je<br />
govorila ružno o mladoj kraljici.<br />
– Ko zna odakle je ova djevojčura – reče ona – kad ne može da govori. Ona nije dostojna<br />
kralja.<br />
Kroz godinu dana, kad kraljica donese na svijet prvo dijete, stara joj ga oduze, a njoj, dok<br />
je spavala, namaza usta krvlju. Onda ode kralju i optuži je da je ljudožderka. Kralj to nije<br />
htio da vjeruje niti je htio da joj se išta nažao učini. A ona je stalno sjedjela i plela košulje<br />
i nije se obazirala ni na šta drugo. Idućeg puta, kada rodi lijepog dječaka, izvršila je<br />
neiskrena svekrva istu prevaru. Ali kralj se nije mogao odlučiti da njenim riječima<br />
povjeruje. Govorio je:<br />
– Ona je suviše dobra da bi mogla da učini tako nešto. Kad ne bi bila nijema, i kad bi<br />
mogla da se brani, dokazala bi svoju nevinost.<br />
Ali kada je stara po treći put otela novorođeno dijete i kada je optužila kraljicu koja u<br />
svoju odbranu nije izrekla ni jednu jedinu riječ, kralj nije mogao drugačije već morade da<br />
je preda sudu, koji je osudi na smrt.<br />
A kad dođe dan kada je trebalo da se izvrši presuda, to bijaše upravo i posljednji dan od<br />
onih šest godina za vrijeme kojih ona nije smjela ni da govori ni da se smije kako je<br />
oslobodila svoju dragu braću od čini. Svih šest košuljica bile su gotove, samo je na<br />
posljednjoj nedostajao rukavčić. Kad su je doveli do lomače, ona položi košulje na svoju<br />
ruku, a kad je stala gore i kad je baš trebalo da se upali vatra, osvrnu se unaokolo. Tada<br />
doletje šest labudova. Ona vidje da se njihovo spasenje približava i njeno srce od radosti<br />
zakuca brže. Labudovi doletješe do nje i spustiše se da bi mogla da im prebaci košulje.<br />
Kad su ih košulje dotakle, spadoše labudove kože. Njena braća stajala su pred njom, a<br />
bila su mila i lijepa. Samo najmlađi nije imao lijevu ruku, a mjesto nje imao je na leđima<br />
labudovo krilo. Oni su se veselili, a kraljica ode kralju i reče:<br />
– Najdraži mužu, sada smijem da govorim i da ti otkrijem da sam nevina i krivo<br />
optužena.<br />
Tada mu ispriča o prevari stare koja je odvela i sakrila troje djece. Na veliku radost<br />
kraljevu dovedoše ih sada, a opaka svekrva je za kaznu privezana za lomaču i spaljena u<br />
pepeo. A kralj i kraljica sa njeno šestoro braće živjeli su dugo godina u sreći i miru.</div>
</div>
</div>
objavljen: 2013-07-28
pregleda:
ključne reči: price za decu bajke sest labudova
