Jezeva kucica

Deci se dopada prica o Ježurki Ježić, zbog njegove ljubavi prema sopstvenom domu, jer nigde nije tako lepo kao tamo, a svioni koji svoj dom ne vole završe neslavno, kao u ovoj priči lija, vuk, meda i divlja svinja.

Po &scaron;umi, &scaron;irom, bez staze, puta

Ježurka Ježić povazdan luta.

Lovom se bavi često ga vide,

s trista kopalja na juri&scaron; ide.

I vuk i medo, pa čak i – ovca,

poznaju ježa, slavnoga lovca.

Jastreb ga &scaron;tuje, vuk mu se sklanja,

zmija ga &scaron;arka po svu noć sanja.

Pred njim dan hoda, &scaron;iri se strava,

njegovim tragom putuje slava.

Jednoga dana, vidjeli nismo,

Ježić je, kažu, dobio pismo.

Medeno pismo, pričao meca,

stiglo u torbi po&scaron;tara zeca.

Adresa kratka, slova k'o jaja:

"Za druga Ježa

Na kraju gaja".

U pismu pi&scaron;e:

"Ježurka, brate, sanjam te često i

mislim na te.

Evo ti pi&scaron;em iz kamenjara guskinim perom.

Divno li &scaron;ara!

Dođi na ručak u moju logu, požuri samo,

ne žali nogu.

Sa punim loncem i masnim brkom

čekat ću na te, požuri trkom.

Nježno te grli medena lica

i pozdrav &scaron;alje lisica Mica"

Jež se veseli: – Na gozbu, veli,

tu &scaron;ale nema, hajd da se sprema.

Ježurka Ježić lukavo &scaron;kilji,

pregleda bodlje i svaku &scaron;ilji.

- Ako bi usput do&scaron;lo do boja,

nek bude spremna obrana moja.

Sunčani krug se u zenit dig'o

kad je Ježurka do lije stig'o.

Pred kućom- logom, kamenog zida,

Ježurka Ježić svoj &scaron;e&scaron;ir skida,

klanja se, smje&scaron;ka, kavalir pravi,

biranom frazom lisicu zdravi:

- Dobar dan, lijo, vrlino čista,

klanjam se tebi, sa bodlja trista.

Nek perje pijetla krasi tvoj dom,

koko&scaron; nek sjedi u loncu tvom!

Guskino krilo lepeza tvoja,

a jastuk meki patkica koja.

Živjela vječno u miru, sreći,

nikada lavež ne čula pseći.

I jo&scaron; ti ovo na kraju velim:

ja sam za ručak trbuhom cijelim!

Otpoče ručak čaroban, bajni.

I jež i lija od masti sjajni.

Jelo za jelom samo se niže,

Ježurka često zdravicu diže:

u zdravlje lije i njene kuće,

za pogibiju lovčeva Žuće.

Niže se ručak četverosatni,

zategnu trbuh k'o bubanj ratni.

Evo i noći, nad &scaron;umom cijelom

nadvi se suton sa modrim velom

Promakne samo leptiri koji

i vjetar noćnik listove broji.

Utihnu &scaron;uma, nestade graje,

mačaka divljih oči se sjaje.

Skitnica svitac svjetiljku pali,

čarobnim sjajem putanju žali.

A sova huknu svoj ratni zov:

- Drž'te se, ptice, počinje lov!

Ježić se diže, nju&scaron;kicu bri&scaron;e.

-Ja moram kući, dosta je vi&scaron;e.

Dobro je bilo, na stranu &scaron;ala,

lisice draga, e, ba&scaron; ti hvala.

-Moja je kuća čvrsta k'o grad,

prenoći u njoj – Kuda će&scaron; sad?

Tako ga lija na konak sladi

a jež se brani, &scaron;ta da se radi:

-Zahvaljujem se pozivu tvom,

al' mi je draži moj skromni dom!

-Ostani kume, lija sve guče,

moli ga, zove, za ruku vuče.

Al' jež tvrdoglav, osta pri svom

- Draži je meni moj skromni dom!

&Scaron;u&scaron;te i &scaron;umom jež mjeri put,

kroz granje mjesec svijetli mu put.

Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:

- Kućico moja, najljep&scaron;i raju!

Ostade lija, misli se: – Vraga,

&scaron;to mu je kuća toliko draga?

Kad ježi tako žudi za njom,

bit' će to, bogme, bogati dom.

Jo&scaron; ima možda od perja pod,

pečene &scaron;eve krase mu svod.

Ta kuća, vjerujem obiljem sja.

Poći ću, kradom da vidim ja.

VUK

Požuri lija, nečujna sjena,

paperje meko noga je njena.

Dok juri tako uz grobni muk,

pred njom na stazi, stvori se vuk.

-Grrr, kuda žuri&scaron;, kaži-der lovcu;

možda si negdje prona&scaron;la ovcu?

- Idem da doznam – lija sve duva -

za&scaron;to jež kuću toliko čuva.

-Eh, kuća, trice! – veli vuk zao.

-Ta ja bih svoju za jagnje dao!

Poći ću s tobom jer volim &scaron;alu,

hoću da vidim ježa – budalu!

Dok jure dalje brzo k'o strijela,

srete ih medo, prijatelj pčela.

- Sumnjiva žurba – medo ih gleda -

možda ste na&scaron;li jezero meda?

- Ne, nego ma&scaron;tu golica moju,

za&scaron;to jež voli kućicu svoju.

-Kućica, glupost! Moje mi nju&scaron;ke,

svoju bih dao za gnjile kru&scaron;ke.

Za sati meda dat' ću je svakom!

govori medo na jelo lakom.

-Poći ću s vama, jer volim &scaron;alu,

hoću da vidim ježa – budalu!

Sve troje jure k'o divlja rijeka,

odjednom- evo- kaljuga neka.

Divlja se svinja u njojzi banja,

pospano &scaron;kilji i – jelo sanja.

- Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,

negdje se, valjda bogovski krka?!

- Poskoči svinja, uz mnogo graje,

a vuk joj na to odgovor daje:

-Tražimo razlog, blatnjava zvijezdo,

za&scaron;to jež voli rođeno gnijezdo!

-Rođeno gnijezdo! Tako mi sala,

za pola ručka ja bih ga dala!

Poći ću s vama jer volim &scaron;alu,

hoću da vidim ježa- budalu!

Svi jure složno ka cilju svom,

kuda god prođu – prasak i lom!

Pristigli ježa, glede: on stade

kraj neke stare bukove klade.

Pod kladom rupa, tamna i gluha,

prostirka u njoj od li&scaron;ća suha.

Tu Ježić uđe, pliva u sreći,

&scaron;u&scaron;ti i pipa gdje li će leći.

Namjesti krevet, od pedlja duži,

zijevnu, pa leže i noge pruži.

Sav blažen, sretan, niže bez broja:

- Kućico draga, slobodo moja!

Palato divna, drvenog svoda,

kolijevko meka, lisnatog poda,

uvijek ću vjeran ostati tebi,

niza&scaron;to ja te mijenjao ne bi'!

U tebi živim bez brige, straha

i branit ću te do zadnjega daha!

Medvjed i svinja i s njima vuja

grmnu&scaron;e gromko prava oluja:

- Budalo ježu, bodljivi soju,

zar tako cijeni&scaron; straćaru svoju?!

Koliba tvoja prava je baba,

krov ti je truo, prostirka slaba.

&Scaron;tenara to je, tijesna i gluha,

sigurno u njoj ima&scaron; i buha!

Kućicu takvu, hvali&scaron;o mali,

za ručak dobar svakom bi dali!

Reko&scaron;e tako, njih troje, ljuti,

dok mudra lija po strani &scaron;uti.

Diže se Ježić , oči mu sjaje,

gostima čudnim odgovor daje:

- Ma kakav bio moj rodni prag,

on mi je ipak mio i drag.

Prost je i skroman, ali je moj,

tu sam slobodan i gazda svoj.

Vrijedan sam, radim bavim se lovom

i mirno živim pod svojim krovom.

To samo hulje, nosi ih vrag,

za ručak daju svoj rodni prag!

Zbog toga samo, lude vas troje

čestite kuće nemate svoje.

Živite, čujem, od skitnje, pljačke

i svr&scaron;it ćete – naopačke!

To slu&scaron;a lija, pa sudi zdravo:

-Sad vidim i ja, jež ima pravo!

To re e, klisnu jednom ćuviku,

a ono troje digo&scaron;e viku:

- Jež nema pravo, na stranu &scaron;ala:

a i ti, lijo, ba&scaron; si – budala!

&Scaron;ta dalje bje&scaron;e, kakav je kraj?

Priča uči to, potanko, znaj.

Krvnika vuka, jadna mu majka

umlati brzo seljačka hajka.

Trapavog medu, oh, kuku, lele,

do same smrti izbole pčele

I divlja svinja pade k'o kru&scaron;ka,

smače je zimus lovačka pu&scaron;ka.

Po &scaron;umi danas, bez staze, puta

Ježurka Ježić lovi i luta.

Vje&scaron;tak i majstor u poslu svom,

radi i čuva rođeni dom.

Podeli na Facebook-u

objavljen: 2013-07-27

pregleda:

ključne reči: branko copic prica za decu jezeva kucica jezurka jezic vuk meda lija