NaslovnaUlogujte seRegistrujte se
 

Suma Striborova

Ovo je prica o jednoj dobroj baki, zloj snahi-guji, budalastom sinu, siromašnom devojčetu, šumskom starešini Striboru i začaranoj šumi, koja je začarana morala ostati sve dok u nju ne stupi onaj kojemu je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta.

Suma Striborova

<p>

<strong><font face="Arial">Za&scaron;ao neki momak u &scaron;umu Striborovu, a nije znao da je ono &scaron;uma za&#269;arana i da se u njoj svakojaka &#269;uda zbivaju. Zbivala se u njoj &#269;uda dobra, ali i naopaka - svakome po zasluzi. Morala je pak ta &scaron;uma ostati za&#269;arana, doklegod u nju ne stupi onaj, kojemu je milija njegova nevolja, nego sva sre&#263;a ovoga svijeta. </font></strong><br />

<strong><font face="Arial">Nasjekao dakle onaj momak drva i sjeo na panj, da po&#269;ine, jer bija&scaron;e lijep zimski dan. Ali iz panja izi&#273;e pred njega zmija i stade se umiljavati oko njega. Ono pak ne bija&scaron;e prava zmija, nego bija&scaron;e ljudska du&scaron;a, radi grijeha i zlobe ukleta, a mogao je osloboditi samo onaj, koji bi se s njom vjen&#269;ao. Bljeskala se zmija kao srebro na suncu i gledala momku upravo u o&#269;i. <br />

<br />

&raquo;Lijepe li gujice, Bože moj! Gotovo da bih je i ku&#263;i ponio&laquo;, - progovori momak od &scaron;ale. <br />

<br />

&raquo; Evo budalaste glave, koja &#263;e me osloboditi na svoju nesre&#263;u&laquo;, - pomisli grje&scaron;na du&scaron;a u guji, požuri se i pretvori se odmah od guje u ljepotu djevojku, te stade pred momka. Rukavci joj bijeli i vezeni kao krila leptirova, a sitne nožice kao u banice. Ali kako bija&scaron;e zlobno pomislila, onako joj ostade u ustima gujin jezik. <br />

<br />

&raquo;Evo me! Vodi me ku&#263;i i vjen&#269;aj se sa mnom!&laquo; - re&#269;e guja-djevojka momku. <br />

<br />

Sad da je ono bio siguran i dosjetljiv momak, pak da brže mahnuo u&scaron;icom od sjekire na nju i da je viknuo: &raquo;Nisam ba&scaron; ja mislio, da se sa &scaron;umskim &#269;udom vjen&#269;am&laquo;, postala bi djevojka opet gujom, utekla bi u panj i nikomu ni&scaron;ta. Ali ono je bio neki dobri&#269;ina, pla&scaron;ljiv i stidljiv mladi&#263;, pak ga bilo stid da joj ne ispuni želje, kad se ve&#263; radi njega pretvorila. A ba&scaron; mu se i svidjela, jer je bila ljepolika, a on, neuputan, nije mogao znati, &scaron;to joj je ostalo u ustima. Uze on djevojku za ruku i povede je ku&#263;i. A živio je taj momak sa svojom starom majkom i pazio majku kao ikonu. <br />

<br />

&raquo;Evo, majko, snahe&laquo;, - re&#269;e momak, kad stigo&scaron;e on i djevojka ku&#263;i. <br />

&raquo;Hvala Bogu, sinko&laquo;, - odvrati majka i pogleda ljepotu djevojku. Ali je majka bila stara i mudra i odmah spozna, &scaron;to imade snaha u ustima. Ode snaha da se preobu&#269;e, a mati re&#269;e sinu: &raquo;Lijepu si mladu izabrao, samo pazi, sine, nije li ono guja!&laquo; Sin se malo ne skamenio od &#269;uda: otkud njegova mati znade, da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli: &raquo;Moja majka mora da je vje&scaron;tica&laquo;. I odmah zamrzi na majku. <br />

<br />

Po&#269;elo njih troje živjeti zajedno, ali ono zlo i naopako. Snaha jezi&#269;ljiva, nazlobna, proždrljiva i goropadna. Bila je tamo litica visoka do oblaka, te snaha zapovjedi jednog dana starici, neka joj donese snijega sa vrha litice, da se umije. <br />

<br />

&raquo;Nema puta na onu visinu&laquo;, - re&#269;e starica.<br />

&raquo;Uzmi kozu, neka te vodi. Kuda ona gore, tuda ti naglavce dolje&laquo;, - re&#269;e snaha. <br />

Tamo bio i sin, pa se nasmijao na te rije&#269;i, samo da ugodi svojoj ženi. <br />

<br />

To se tako ražalilo majci, da odmah po&#273;e na liticu po snijeg, jer joj nije bilo žao života. Idu&#263;i putem, htjela se pomoliti Bogu za pomo&#263;, ali se predomisli govore&#263;i: &raquo;Opazio bi Bog, da mi sin ne valja.&laquo; No Bog joj ipak osta na pomo&#263;i, i ona sretno donese snasi snijega s litice ispod oblaka. <br />

<br />

Drugog dana zapovjedi snaha baki: <br />

<br />

&raquo;Idi tamo na jezero zamrznuto. Usred jezera ima rupa. Uhvati mi na rupi &scaron;arana za ru&#269;ak.&laquo; <br />

&raquo;Provalit &#263;e se led poda mnom, propast &#263;u u jezero&laquo;, - odvrati baka. <br />

&raquo;Radovat &#263;e se &scaron;aran, propadne&scaron; li s njime&laquo;, re&#269;e snaha. <br />

<br />

I opet se sin nasmijao, a baka se tako ražalostila, da odmah ode na jezero. Pucketa led pod bakom, pla&#269;e ona, da joj se suze po licu mrznu. Ali jo&scaron; ne &#263;e da se Bogu moli, taji pred Bogom, da joj je sin grje&scaron;an. &raquo;I bolje da poginem&laquo;, pomisli baka i ide po ledu. Ali jo&scaron; nije do&scaron;lo vrijeme, da baka umre. Zato preletje nad njom galeb, nose&#263;i ribu. Omakne se riba galebu i padne upravo pred baku. Baka uze ribu i donese sre&#263;no snasi. <br />

<br />

Tre&#263;eg dana sjela baka uz ognji&scaron;te i uze sinovu ko&scaron;ulju, da je okrpa. Kad to vidje snaha, poletje do nje, istrže joj ko&scaron;ulju iz ruku i viknu: <br />

<br />

&raquo;Ostavi to, sljepice stara, nisu to tvoji poslovi.&laquo; <br />

<br />

I ne dade majci, da okrpa sinovu ko&scaron;ulju. Sad se starici posve rastuži srce, te ona ode pred ku&#263;u, sjedne na onoj ci&#269;i zimi na klupu i pomoli se Bogu: <br />

<br />

&raquo; Bože moj, pomozi mi! &laquo; <br />

<br />

Uto vidje ona, kako k njoj ide neko ubogo djevoj&#269;e, na njemu samo izderana rubina, a rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav iskinuo. Ali se svejedno djevoj&#269;e nasmijava jer je umilne &#263;udi. Pod pazuhom joj svežanj trije&scaron;&#263;a. <br />

<br />

&raquo;Ho&#263;ete li, bako, kupiti lu&#269;i?&laquo; pita djevoj&#269;e. <br />

<br />

&raquo;Nemam novaca, k&#263;erce, nego ako ho&#263;e&scaron; da ti okrpam taj rukav&#269;i&#263;&laquo;, - re&#269;e tužna baka, koja je jo&scaron; držala u rukama iglu i konac za sinovu ko&scaron;ulju. Baka okrpa djevoj&#269;ici rukav, a djevojka joj dade svežanj lu&#269;i, zahvali joj milo i ode dalje, radosna, &scaron;to joj rame ne zebe. <br />

<br />

U ve&#269;e re&#269;e snaha baki: &raquo;Mi &#263;emo po&#263;i u goste kumi, a ti da si ugrijala vode, dok se vratim.&laquo; Bila snaha proždrljiva i uvijek gledala, gdje da se ugosti. <br />

<br />

Kad oni odo&scaron;e, osta baka sama, pa uze onog trije&scaron;&#263;a, &scaron;to joj ga prodalo djevoj&#269;e, i potpali oganj na ognji&scaron;tu, a onda ode u komoru po drva. Dok je ona u komori tražila drva, za&#269;uje, kako u kuhinji ne&scaron;to pucka, ne&scaron;to kucka: kuc! kuc! <br />

<br />

&raquo;Tko je božji? &laquo; - upita baka iz komore.<br />

&raquo;Doma&#263;i! Doma&#263;i!&laquo; - ozovu se iz kuhinje neki sitni glasovi, kao da žvrgolje vrepci pod strehom. <br />

<br />

Dalo se baki na &#269;udo, &scaron;to je ovo ovako u no&#263;i, i ona ude u kuhinju. Kad ona tamo, ali ono se na ognji&scaron;tu istom rasplamsale lu&#269;i, a oko plamena zaigrali kolo &raquo;Doma&#263;i&laquo;, sve sami muži&#263;i od jedva po lakta. Na njima kožusi, kapice i opan&#269;i&#263;i crveni kao plamenovi, kosa i brada sive kao pepeo, a o&#269;i žarke kao živi ugljen. Izlazi njih sve vi&scaron;e i vi&scaron;e iz plamena, svaka lu&#269; po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vri&scaron;te, prebacuju se po ognji&scaron;tu, cik&#263;u od veselja i hvataju se u kolo. <br />

<br />

Pa zaigra kolo: po ognji&scaron;tu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po &#263;upu, na klupu! Igraj! Igraj! Brzo! Brže! Cik&#263;u, vri&scaron;te, guraju se i krevelje. Sol prosu&scaron;e, kvas proli&scaron;e, bra&scaron;no rastepo&scaron;e - sve od velike radosti. Vatra na ognji&scaron;tu plamsa i sjaji, pucka i grije; a baka gleda i gleda. Nije joj žao ni soli ni kvasca, nego se raduje veselju, &scaron;to joj ga Bog &scaron;alje na utjehu. <br />

<br />

&#268;ini se baki, da se pomladila - nasmije se kao grlica, posko&#269;i kao curica, hvata se u kolo sa Doma&#263;ima pa zaigra. Ali joj ipak ostalo jo&scaron; &#269;emera u srcu, a to bija&scaron;e tako te&scaron;ko, te kolo odmah stade. <br />

<br />

&raquo;Božja bra&#263;o&laquo;, - re&#269;e onda baka Doma&#263;ima, &raquo;biste li vi meni znali pomo&#263;i, da ugledam jezik svoje snahe, pa kad kažem momu sinu, &scaron;to sam na svoje o&#269;i vidjela, možda se opameti? ! &laquo; Baka stane pripovijedati Doma&#263;ima sve, kako je bilo. Doma&#263;i posjedali uokolo po rubu ognji&scaron;ta, nožice ovjesili niz ognji&scaron;te, nanizali se kao &#269;i&#269;ak do &#269;i&#269;ka i slu&scaron;aju baku; pa sve klimaju glavama od &#269;uda. Kako klimaju glavama, onako im se žare crvene kapice: mislio bi tko, ono sama vatra na ognji&scaron;tu plaminja. <br />

<br />

Kad je baka svr&scaron;ila pripovijedanje, viknu jedan od Doma&#263;ih, po imenu Malik Tintilini&#263;: &raquo;Ja &#263;u ti pomo&#263;i! Idem u sun&#269;anu zemlju i donijet &#263;u ti svra&#269;jih jaja. Podmetnut &#263;emo ih pod koko&scaron;, pa kad se izlegu svra&#269;i&#263;i, prevarit &#263;e se snaha: polakomit &#263;e se kao svaka &scaron;umska guja za svra&#269;i&#263;ima i isplazit &#263;e jezik.&laquo; <br />

<br />

Svi Doma&#263;i ciknu&scaron;e od radosti, &scaron;to se Malik Tintilini&#263; tako dobro dosjetio. Jo&scaron; oni najbolje vri&scaron;te, ali ide snaha iz gostiju i nosi sebi kola&#269;. Nasrne snaha ljutito na vrata, da vidi, tko to u kuhinji vri&scaron;ti. Ali kad ona raskrili vrata, a ono: top! - prasne plamen, sko&#269;i&scaron;e Doma&#263;i, topnu&scaron;e svi u jedan mah nožicama o ognji&scaron;te, poneso&scaron;e se nad plamen, poletje&scaron;e pod krov - kvrcnu&scaron;e da&scaron;&#269;ice na krovu i nestade Doma&#263;ih. Samo Malik Tintilini&#263; ne ute&#269;e, nego se sakrije u pepelu. <br />

<br />

Kako je plamen iznenada prsnuo u vis, a vrata udarila o vratnicu, onako se upla&scaron;ila snaha i od straha sjela na zemlju kao vre&#263;a. Rastepe joj se kola&#269; u rukama, raspadnu joj se kose i &#269;e&scaron;ljevi, bulji o&#269;i i vi&#269;e od jeda: <br />

<br />

&raquo; &Scaron;to je ovo bilo, nesre&#263;o stara! &laquo;<br />

&raquo;Vjetar podigao plamen, kad si otvorila vrata&laquo;, - re&#269;e baka i mudro se drži. <br />

<br />

&raquo;A &scaron;to je ono u pepelu?&laquo; - opet &#263;e snaha, jer je iz pepela virila crvena peta opan&#269;i&#263;a Malika Tintilini&#263;a.<br />

&raquo;Ono je žeravica&laquo;, - odvra&#263;a baka. <br />

<br />

Ali snaha ne vjeruje, nego ustane onako raspletena i ide da vidi iz bližega &scaron;to je na ognji&scaron;tu. Priku&#269;ila se licem do pepela, ali se Malik Tintilini&#263; hitro baci nožicom i kvrcne petom snahu po nosu. Vi&#269;e snaha kao da se u moru topi, sva je garava po licu, a pepeo joj posuo ra&scaron;&#269;upane kose. <br />

<br />

&raquo;&Scaron;to je ovo, nesre&#263;o stara? &laquo; - pi&scaron;ti snaha.<br />

&raquo;Poprskao te kesten iz žeravice&laquo;, - odvra&#263;a baka, a Malik Tintilini&#263; u pepelu puca od smijeha. <br />

<br />

Kad je snaha oti&scaron;la da se umije, pokaže baka Maliku Tintilini&#263;u, gdje je u komori snaha nasadila koko&scaron;, da bude malih pili&#263;a za Boži&#263;. Jo&scaron; iste no&#263;i donese Malik svra&#269;jih jaja i podmetne ih pod koko&scaron; umjesto koko&scaron;jih. <br />

Zapovjedila snaha baki, da dobro pazi na koko&scaron;, pa kad se izlegu pili&#263;i, neka joj javi. Pozvat &#263;e snaha &#269;itavo selo, da vidi, kako ona ima pili&#263;a na Boži&#263;, kad ih nitko nema. <br />

<br />

Do&scaron;lo vrijeme, izlegli se svra&#269;i&#263;i. Javi baka snasi, da su pili&#263;i iza&scaron;li, a snaha pozove selo. Do&scaron;le kume i susjede, malo i veliko, a bio tamo i sin bakin. Snaha zapovjedi baki, da donese gnijezdo u trijem. Donese baka gnijezdo, podigo&scaron;e koko&scaron;, a ono u gnijezdu ne&scaron;to zakrije&scaron;ti: isko&#269;i&scaron;e goli svra&#269;i&#263;i, pa skok! skok! po trijemu. </font></strong><br />

<strong><font face="Arial">Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svra&#269;i&#263;e, prevari se, polakomi se u njoj zmijina &#263;ud, poletje snaha po trijemu za svra&#269;i&#263;ima i isplazi za njima svoj tanki i &scaron;iljasti jezik kao u &scaron;umi. Vrisnu&scaron;e i prekrsti&scaron;e se kume i susjede, te povedo&scaron;e svoju djecu ku&#263;i, jer upozna&scaron;e, da je ono zaista &scaron;umska guja. <br />

<br />

Majka pak radosno po&#273;e do sina govore&#263;i: &raquo;Otpremi je, sine, otkud si je doveo, sad si na svoje o&#269;i vidio, koga u ku&#263;i hrani&scaron;.&laquo; I mati htjede da ogrli sinka. Ali sin je bio ba&scaron; posve budalast &#269;ovjek, pa se jo&scaron; vi&scaron;e usprkosio i suprot sela i suprot majke i suprot istih svojih o&#269;iju. Ne&#263;e da sudi ženi-guji nego jo&scaron; vikne na majku: <br />

<br />

&raquo;Otkud tebi svra&#269;i&#263;i u to doba, vje&scaron;tice stara? Nosi mi se iz ku&#263;e!&laquo; <br />

<br />

E, sad je mati vidjela, da pomo&#263;i nema. Zacvili kao ljuta godina i samo umoli, da je bar ne tjera iz ku&#263;e, dok je dan, da ne vidi selo, kakvog je sina othranila. Sin privoli, da mati ostane do ve&#269;era jo&scaron; u ku&#263;i. Kad je do&scaron;la ve&#269;er, uze baka u torbu ne&scaron;to kruha i ne&scaron;to onih lu&#269;i, &scaron;to joj ih je dalo ubogo djevoj&#269;e. A onda ode kukaju&#263;i iz ku&#263;e sinove. <br />

&#268;im je mati pre&scaron;la preko praga, utrne se vatra na ognji&scaron;tu i pade raspelo sa stijene. Ostado&scaron;e sin i snaha u mra&#269;noj izbi - i sada sin osjeti, kako je po&#269;inio veliku grehotu na majci, i pokaje se jako. Ali ne smije da ženi o tom govori, jer je pla&scaron;ljiv, nego joj kaže: <br />

<br />

&raquo;Hajdemo za materom, da vidimo, kako &#263;e poginuti od studeni&laquo;. <br />

<br />

Sko&#269;i veselo zlorada snaha, na&#273;e im kožuhe, obuko&scaron;e se i odo&scaron;e iz daleka za staricom. A baka žalosna ide po snijegu, u po no&#263;i, preko polja. Kad je do&scaron;la na jedno veliko strni&scaron;te, uhvati je takova studen, da nije mogla dalje. Zato izvadi iz torbe one lu&#269;i, razgrne snijeg i potpali vatru, da se malo ugrije. Jedva se lu&#269;i rasplamsale, ali ono &#269;udo! Eto iz njih izlaze Doma&#263;i, upravo kao da je na ku&#263;nom ognji&scaron;tu! Iskakuju iz vatre sve uokolo u snijeg, a za njima iskre frcaju na sve strane u tamnu no&#263;. Milo je baki, gotovo bi proplakala od milinja, &scaron;to je ne ostavi&scaron;e samu na putu. A oni se kupe oko nje, smiju se i zvižde. <br />

<br />

&raquo;Božja bra&#263;o&laquo;, - re&#269;e baka, - &raquo;nije meni do radosti, nego mi hajde pomozite u nesre&#263;i.&laquo; Pripovjedi baka Doma&#263;ima, kako se budalasti sin jo&scaron; vi&scaron;e pozlobio na nju, otkad se i on i selo uvjerili, da je u snahe zaista gujin jezik. <br />

<br />

&raquo; Izagnao me, a vi pomozite, ako znate.&laquo; Malo &scaron;ute Doma&#263;i, malo tepu snijeg s opan&#269;i&#263;a i ne znaju baki savjeta. Ali onda Malik Tintilini&#263; re&#269;e: &raquo;Hajdemo do Stribora, starje&scaron;ine na&scaron;ega. On sva&#269;emu savjeta znade.&laquo; <br />

<br />

I odmah se Malik popne na glogov grm, zviznu u prste, a ono iz mraka preko strni&scaron;ta dokasa k njima jelen i dvanaest vjeverica. Posadi&scaron;e baku na jelena, a Doma&#263;i posjeda&scaron;e na vjeverice i po&#273;o&scaron;e put &scaron;ume Striborove. Ja&scaron;u oni kroz no&#263; - na jelenu rogovi i paro&scaron;&#269;i&#263;i, a na svakom paro&scaron;&#269;i&#263;u zvjezdica. Sjaji se jelen i kazuje put, a za njim juri dvanaest vjeverica, a u svake vjeverice dva oka kao dva draga kamena. Jure oni i žure, a za njima izdaleka tr&#269;i snaha i sin, sve im nestaje sape. Tako stigo&scaron;e do &scaron;ume Striborove, i ponese jelen baku kroz &scaron;umu. <br />

<br />

Spozna snaha sve u mraku, da je ono &scaron;uma Striborova, gdje je ona ve&#263; jednom radi grijeha ukleta bila, ali od velike zlobe ne može se ni sjetiti svojih novih grijeha, ni pobojati se za njih, nego se jo&scaron; vi&scaron;e raduje govore&#263;i: &raquo;Propast &#263;e neuka baka u ovoj &scaron;umi sred tolikih &#269;arolija&laquo; - i poletje jo&scaron; brže za jelenom. Donese dakle jelen baku pred Stribora. Stribor pak bija&scaron;e &scaron;umski starje&scaron;ina. Sjedio je sred &scaron;ume, u dubu tako velikom, da je u njem bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, srebrnom ogradicom ogra&#273;eno. Pred najljep&scaron;im dvorom sjedi Stribor na stolici, u crvenoj kabanici. <br />

<br />

&raquo;Pomozi baki, propala je od snahe-guje&laquo;, reko&scaron;e Doma&#263;i Striboru, kad mu se bijahu poklonili i oni i baka. Pripovjede oni sve, kako je bilo. A snaha i sin do&scaron;uljali se do duba, pa kroz crvoto&#269; gledaju i slu&scaron;aju &scaron;to &#263;e biti. <br />

<br />

Kad su Doma&#263;i svr&scaron;ili svoju pripovijest, re&#269;e Stribor baki:</font></strong></p>

<p>

<strong><font face="Arial">&raquo;Ne boj se starice! Ostavi snahu, neka živi u zlobi, dok je zloba ne dovede opet onamo, otkuda se prerano oslobodila. A tebi &#263;u lako pomo&#263;i. Gledaj tamo ono selo, srebrom ogra&#273;eno!&laquo; <br />

<br />

Pogleda baka, a ono njezino rodno selo, u kojemu je mladovala, a u selu pro&scaron;tenje i veselje. Zvona zvone, gusle gude, zastave se viju, a pjesme podcikuju. <br />

<br />

&raquo;Uni&#273;i kroz ogradicu, pljesni rukama i pomladit &#263;e&scaron; se odmah. Ostat &#263;e&scaron; u selu svome, da mladuje&scaron; i da se raduje&scaron;, kao pred pedesetak godina!&laquo; - re&#269;e Stribor. <br />

<br />

Razveseli se baka kao nikada, poletje odmah do ogradice, uhvatila se ve&#263; rukom za srebrna vrata&scaron;ca, ali se uto jo&scaron; ne&#269;ega sjetila, pa upita Stribora: <br />

<br />

&raquo;A &scaron;to &#263;e biti od mog sina?&laquo;<br />

&raquo;Ne budali, bako! &laquo; - odgovori Stribor: - &raquo;Otkud bi ti za svoga sina znala? On &#263;e ostati u ovom vremenu, a ti &#263;e&scaron; se vratiti u mladost svoju! Ni znati ne &#263;e&scaron; za kakvog sina!&laquo; <br />

<br />

Kad je baka ovo &#269;ula, zamisli se te&scaron;ko. A onda se polako vrati od gredice, do&#273;e natrag pred Stribora, nakloni se duboko i re&#269;e: <br />

<br />

&raquo;Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru, &scaron;to mi ga daje&scaron;. Ali ja volim ostati u svojoj nesre&#263;i, a znati, da imam sina, negoli da mi dade&scaron; sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti sina! &laquo; <br />

<br />

Kad je baka ovo izrekla, strahovito jeknu cijela dubrava, prestado&scaron;e &#269;ari u &scaron;umi Striborovoj, jer je baki bila draža njezina nevolja, nego sva sre&#263;a ovog svijeta. Zanji&scaron;e se &#269;itava &scaron;uma, provali se zemlja, propade u zemlju ogromni dub sa dvorovima i sa selom srebrom ogra&#273;enim, nestade Stribora i Doma&#263;ih, - ciknu snaha iza duba, pretvori se u guju - ute&#269;e u rupu - a majka i sin na&#273;o&scaron;e se nasred &scaron;ume sami, jedno uz drugo. Pade sin pred majku na koljena, ljubi joj skute i rukave, a onda je podiže na svoje ruke i nosi ku&#263;i, kuda sretno do zore stigo&scaron;e. Moli sin Boga i majku, da mu oproste. Bog mu oprosti, a majka mu nije ni zamjerila bila. <br />

Momak se poslije vjen&#269;ao s onim ubogim i milim djevoj&#269;etom, &scaron;to im bija&scaron;e dovela Doma&#263;e u ku&#263;u.</font></strong><strong><font face="Arial">Jo&scaron; i sad sretno žive svi zajedno, pak im Malik Tintilini&#263; u zimnje ve&#269;eri rado na ognji&scaron;te dohodi. <br />

</font></strong></p>



Podeli na Facebook-u

objavljen: 2013-07-27

pregleda:

ključne reči: bajka pripovetke za decu ivana brlic mazuranic suma striborova snaja guja malik tintilinic